ENSR
Alatke
Registracija Prijava

Početna»Etnološko nasljeđe»Duhovna kultura»Narodne pjesme»Novije seosko dvoglasno pjevanje

Novije seosko dvoglasno pjevanje

Iako kazivači toga nisu svjesni, novije seosko dvoglasno pjevanje, slično kao u Srbiji, u Bosni i Hercegovini nije autohtono, već je „uvezeno“ iz Hrvatske, što predstavlja posljedicu čestih odlazaka muškaraca koji su tamo radili razne poslove, ili se pak radi o dolasku ljudi iz tih krajeva radi trgovine (sajmova), kao i hodočašća u neki od lokalnih samostana.  
Ovo pjevanje predstavlja vjerovatno najrasprostranjeniji vid tradicio¬nal¬nog pjevanja u nas, čemu je umnogome pogodovao i Drugi svjetski rat, no novije seosko dvoglasno pjevanje ipak ne bi doživjelo toliku ekspanziju da ga nisu krasile i odre¬đene osobine. U prvom redu, to je svojevrsna melodijska univerzalnost (bez povezanosti s nekim određenim krajem, kako je to kod starijih oblika pjevanja, što te oblike pjevanja u velikoj mjeri ograničava), a potom i grupno izvođenje kao jedan od vidova kolektivnog stvaralaštva boraca. O značaju koje je ovo pjevanje imalo za partizane rječito govori Sida Marjanović, prvoborac NOR-a: „Da li se ikad toliko pjevalo kao u partizanima? Da li je ikad u tako kratkom vremenu – šta su četiri godine? – ispjevano toliko pjesama? Da li se čulo negdje da se svaki događaj politički, vojni, prenosio u stihu umjesto radio-vijesti, novina, od čete do čete, od sela do sela? Pjevalo se pred polazak u boj dok komandir nije rekao „tišina“. Pjevalo se na zgarištu kuća. U zatvorima. Na gubilištima“.      
Novije seosko dvoglasno pjevanje u muzičku praksu ovdašnjeg stanovništva unijelo je „miris Zapada“, budući da je homofone fakture, s tercom kao osnovnim sazvučnim intervalom. U izvođenju novijih dvoglasnih pjesama najčešće je učestvovalo više pjevača, s tim što je jedan „vodio“, a ostali su pratili.  Kao po pravilu, to su bili pjevači istog pola. Ovo pje¬vanje, kao što je to slučaj i kod starijeg, takođe karakteriše bogata termino¬logija.
Po riječima Vlade Miloševića, novije dvoglasno pjevanje u Bosanskoj Krajini svoj „život“ otpočelo je kao oblik svojevrsne muzičke kontaminacije, izražene u djeli¬mič¬nom mijenjanju starinskih oblika pjevanja. O tome svjedoči njegovo iskustvo iz 1959. godine: „Kad čovjek uđe u mehanu gdje seoski mladići pjevaju, ili još ilustra¬tiv¬nije po zborovima (crkvenim slavama) kad zaigraju i zapjevaju u kolu, vidi se da je to što pjevaju starinsko, otegnuto pjevanje, ali s nekim novinama (kvintni završetak)“. Milošević još ističe i to da je novije seosko dvoglasno pjevanje zaživjelo kod mladih, dok su stariji ljudi uglavnom i dalje pjevali svoje starinske pjesme.